Obrana javnosti

Vrlo je značajna činjenica da je oblik umjetnosti u kojem se moderni svijet nipošto nije poboljšao u odnosu na stari svijet, ono što bismo ugrubo mogli nazvati umjetnošću otvorenog prostora. Javni spomenici se nipošto nisu poboljšali, a ni njihova kritika, što je vidljivo iz mode osuđivanja velikog broja njih kao pompoznih. O ogromnom broju riječi što su upotrebljene kao uvrede iako su ustvari komplimenti moglo bi se napisati zanimljiv esej. To je po sebi jedinstvena studija tog stremljenja koje, kao što sam rekao, stvari uvijek prikazuje gorima nego što jesu te iziskuje sustavan obrambeni stav. Tako se primjerice neki dramski kritičari nabacuju prezirom na dramske izvedbe nazivajući ih teatralnima, što jednostavno znači da su prikladne za kazalište te je u jednakoj mjeri kompliment kao i nazivanje pjesme poetičnom. Isto tako s omalovažavanjem pričamo o određenim vrstama djela kao o sentimentalnima, što pak jednostavno označava posjedovanje pohvalne i bitne kvalitete osjećaja. Sve su takve fraze dijelovi jedne pokućarske i kukavičje filozofije te nas podsjećaju na dane kad je „entuzijast“ bio izraz prijekora. No od cijelog tog rječnika nesvjesnih eulogija ništa nije dojmljivije od riječi „pompozno“. Naravno, strogo govoreći, javni bi spomenik trebao biti pompozan. Pompa je sami njegov predmet; bilo bi apsurdno imati stupove i piramide što se u nekom sramežljivom kutu rumene poput ljubičica u proljeće. Javni spomenici nas u toj stvari imaju naučiti nečem velikom i itekako potrebnom. Odvažnost, milosrdnost i veliki entuzijazmi trebali bi biti mnogo javniji negoli su sada. U današnje nam je vrijeme previše drago počiniti grijeh strahovanja i nazvati ga krepošću poštovanja. Zaboravili smo staru i zdravu moralnost Knjige mudrih izreka: „Mudrost glasno uzvikuje na ulici, na trgovima diže svoj glas.“ U Ateni i Firenci glas joj se čuo na ulicama. Imali su život na otvorenom, pun ratovanja i rasprava, kao i ono što moderna trgovačka civilizacija nikad nije – umjetnost na otvorenom. Religijske službe, najsvetije stvari, uvijek su se održavale javno. Misao da je svetost isto što i tajnovitost sasvim je nova i iskvarena ideja. Mnogi moderni pjesnici vrlo zakučastih i istančanih senzibiliteta vole tamu, na kraju krajeva, iz manje-više istog razloga zašto je vole i lopovi. Svrha velikog zvonika ili kipa trebala bi biti pogoditi duh, poput munje, iznenadnim osjećajem ponosa. Sa sobom bi nas trebali uzdići u prazan i oplemenjujući zrak. Uzduž postolja svakog plemenitog spomenika, što god drugo ondje bilo napisano, nevidljivim slovima teku Swinburneovi stihovi: „Ovo je Bog: Svojom snagom čovjek biti Snagom svog duha pravo ići, i proživjet' Život svoj u svjetlosti.“[1] Ako javni spomenik ne ispunjava tu prvu i vrhovnu potrebu, da bude javan i monumentalan, od samog je početka podbacio. Nedavno se pojavila škola realističnog kiparstva koju bi možda bilo bolje nazvati školom skicirajućeg kiparstva. Takav je pokret bio ispravan i neizbježan kao reakcija protiv opake i mračne pompoznosti engleskog viktorijanskog kiparstva. Možda najodvratniji i najdepresivniji predmet u svemiru – daleko odvratniji i depresivniji negoli neko od bezličnih sluznih čudovišta g. H. G. Wellsa (iako im nipošto nije nenalik) – kip je engleskog filantropa. Gotovo su jednako loši, iako naravno ne sasvim, kipovi engleskih političara na Parliament Fieldsu. Svaki je odjeven u cilindrični frak te ili nosi svitak ili mu je preko ruke prebačen sumnjiv odjevni predmet, što bi moglo biti ili ručnik za kupanje ili lagani kaput. Svaki je u govorničkom stavu, što ima sve nedostatke pogođenosti bez čak ijedne prednosti teatralnosti. Neka nitko ne pomisli da takvi podbačaji nastaju tek iz tehničkog nedostatka. U svakoj crti tih olovnih lutki izražava se činjenica da su sastavljene bez ikakve topline prirodnog entuzijazma za ljepotu ili dostojanstvo. Sastavljene su mehanički, jer činilo bi se neumjesnim ili škrtim kad ne bi bile sastavljene. Sastavljene su čak mrzovoljno, u utilitarističkom vremenu progonjenom mišlju da ima mnogo pametnijih načina za trošenje novca. Dokle god je to prevladavajući narodni osjećaj, zemlja je pusta, a kipovi i crkve neće rasti – jer rasti moraju, isto kao i drveće i cvijeće. No taj moralni nedostatak koji tako teško pritišće rano viktorijansko kiparstvo u izmijenjenom se stupnju može pronaći u tom grubom, pitoresknom, svakidašnjem kiparstvu koje se počelo pojavljivati, a kojeg su Darwinov kip u South Kensington Museumu i Gordonov kip na Trafalgar Squareu pohvalni primjeri. Za narodni spomenik nije dovoljno da bude umjetnički poput skice crnim ugljenom; on mora izazivati izrazit dojam; mora biti senzacionalan u najvećem smislu riječi; mora stajati za čovječanstvo; mora u naše ime govoriti zvijezdama; mora unatoč svem nebu objavljivati da, iako je za sve naše zločine i gluposti načinjen najdulji i najcrnji katalog, postoje neki stvari kojih se mi ljudi ne sramimo. Dva načina prisjećanja na javne ličnosti su kip i biografija. U nekim su pogledima slični, primjerice po činjenici da nijedno od njih ne sliči izvorniku te da oboje umanjuju ne samo sve čovjekove poroke, već i sve njegove još zanimljivije vrline. No u jednoj stvari postupaju drukčije. O biografiji nikad ništa ne čujemo bez da čujemo o svetosti privatnog života i nužnosti potiskivanja cjelokupnog najvažnijeg dijela čovjekove egzistencije. Kipar ne radi s tim nepogodnim čimbenikom. Ne izostavlja nos istaknutog filantropa zato što je previše lijep da bi ga se dalo u javnost; ne prikazuje državnika s vrećom preko glave zato što mu je smiješak presladak da bi ga se na svjetlu dana moglo podnijeti. No u biografiji se teza drži na narodnoj razini i solidno, tako da je nešto hrabrosti potrebno da bi se uopće natuknula sumnja o njoj, da što je čovjek bio bolji, što je uistinu ljudskiji život vodio, manje bi o tome trebalo govoriti. O toj ideji, modernoj ideji da je svetost istovjetna tajnovitosti, valja reći barem jedno. U osnovi se radi o posve novoj ideji; nepoznata je svim vremenima u kojima je ideja svetosti zaista cvjetala. Zapisi velikih duhovnih pokreta čovječanstva beskompromisno su protiv ideje da je duhovnost privatna stvar. Najstrašnija tajna svačije duše, njena najosamljenija i najindividualnija potreba, njen najprvotniji i psihološki odnos, ono što nazivamo štovanjem, komunikacija između duše i konačne stvarnosti – ta najprivatnija stvar najjavniji je svjetski spektakl. Svatko tko odluči na nedjeljno jutro ušetati u veliku crkvu može vidjeti stotinu ljudi od kojih je svatko ponaosob sam sa svojim Tvorcem. Zapravo stoji pred jednim od najčudnovatijih svjetskih spektakala – rulje pustinjaka. I kako čineći najunutarnjije otajstvo javnim kršćanstvo definitivno zagovara javnost, ono je tako u skladu sa svojim najranijim počecima i groznim ishodištem. Nipošto nije slučajno da se spektakl koji je zasjenio podnevno sunce zbio na brdu. Mučeništva ranih kršćana bila su javna ne samo zbog hira tlačitelja, već i zbog potpune želje i zamisli žrtava. Puko gramatičko značenje riječi „mučenik“ razbija se u komadiće pod udarom cijele ideje o privatnosti dobrote. Kršćanska su mučeništva bila više od demonstracija; bila su to oglašavanja. U naše bi vrijeme nova teorija duhovne istančanosti željela sve to izmijeniti. Dozvolila bi Kristu da bude raspet ako bi to zahtijevala njegova božanska narav, no u ime dobrog ukusa upitala bi zašto ne bi mogao biti raspet u nekoj privatnoj prostoriji. Proglasila bi da je čin mučenika koji dopušta da ga lav rastrga na komade vulgaran i senzacionalistički, iako naravno ne bi imala prigovora na to da ga lav rastrga na komade u vlastitom boravku pred krugom najbližih prijatelja. Sklon sam misliti da je dekadentna i oboljela čistoća ta koja je pokrenula tu pomisao da sveti predmet mora biti skriven. Zvijezde svoju svetost nikad nisu izgubile, a besramnije su, ogoljenije i brojnije od reklama za Pearsov sapun. Bio bi to zaista čudnovat svijet kad bi priroda odjednom bila pogođena tim eteričnim stidom, kad bi drveće raslo s korijenjem prema zraku, a mnoštvom lišća i cvjetova pod zemljom, kad bi se cvijeće zatvaralo u zoru, a otvaralo u suton, kad bi se suncokret okretao prema tami, a ptice, poput šišmiša, letjele noću.

Preveo: KK

---

[1] Charles Algernon Swinburne, Hertha. Chesterton, vjerojatno po sjećanju, navodi: „This thing is God: To be man with thy might, To go straight in the strength of thy spirit, and live out thy life in the light“, no Swinburne kaže: „[...] this thing is God, To be man with thy might, To grow straight in the strength of thy spirit, and live out thy life as the light“ (nap. prev.).

Obrana štovanja beba

Djeca privlače gotovo svaku normalnu osobu radi ove dvije činjenice: prvo, da su ona jako ozbiljna i, drugo, da su samim time jako sretna. Ona su radosna s takvom ispunjenošću, kakva je jedino moguća u odsutnosti humora. Najdublji učenjaci i mudraci nikada nisu uspjeli postići tu ozbiljnost koja prebiva u očima tromjesečne bebe. Radi se o ozbiljnosti udivljenja pred svijetom, a udivljenje pred svijetom nije mistika, već uzvišeni zdrav razum. Oduševljenost djece leži u ovome: sa svakom su od njih sve stvari iznova načinjene i svijetu se ponovno sudi. Dok šećemo ulicama i ispod nas vidimo te predivne loptaste glave, tri puta prevelika za tijelo i koja su obilježje tih ljudskih gljiva, uvijek bismo se prije svega trebali sjetiti kako se u svakoj od tih glava nalazi novi svijet, onako nov kao što je bio sedmoga dana stvaranja. U svakoj se od tih kugla, nalazi novi zvjezdani sustav, nova trava, novi gradovi i novo more.

            U zdravom se duhu uvijek nalazi tajanstven poticaj da nas religija uči da radije kopamo negoli da se penjemo – te da ako jednom dokučimo običan komad zemlje, tada ćemo shvatiti sve. Slično tome, osjećamo da ako bismo naviku mogli skršiti jednim udarcem te vidjeti zvijezde kao što ih dijete vidi, ne bi nam trebala nikakva druga apokalipsa. To je velika istina koja je oduvijek ležala u pozadini štovanja beba i koja će ju podupirati do samoga kraja. Doba zrelosti se, sa svojom beskrajnom energijom i aspiracijama, lako može uvjeriti kako će pronaći nove stvari da ih cijeni – ali nikada se, zapravo, neće uvjeriti da je uistinu cijenilo što je imalo. Možemo pretraživati nebesa i pronaći bezbroj novih zvijezda, ali još uvijek postoji nova zvijezda koji nismo pronašli – ona na kojoj smo rođeni.

            No, utjecaj djece ide dalje od svojeg prvog tričavog pokušaja ponovnog stvaranja neba i zemlje. Ono nas zapravo nuka da promijenimo svoje ponašanje u skladu s tom revolucionarnom teorijom čudesnosti sviju stvari. Nama je (čak i kad smo savršeno jednostavni ili neuki) govor kod djece doista podjednako čudesan, njihovo hodanje nam je podjednako čudesno, jednostavna inteligencija kod djece nam je podjednako čudesno. Cinik si umišlja kako je po tom pitanju odnio pobijedio – da se može smijati kad dokaže kako su dječje riječi ili bedastoće, kojima se štovatelji beba tako dive, sasvim obične. Činjenica je kako je upravo u tome, štovanje beba tako dubinski ispravno. Svaka je riječ i svaka bedastoća kod grumena gline čudesna, dječje su riječi i bedastoće čudesne i jedino je ispravno reći da su filozofove riječi i bedastoće podjednako čudesne.

            Istina je kako je naš stav prema djeci ispravan, a naš je stav prema odraslima pogrešan. Naš se odnos prema nama u dobi jednakima sastoji od uslužne ljubaznosti, koja leži na značajnoj količini ravnodušnosti ili prezira. Naš se stav prema djeci sastoji od snishodljivog ugađanja, koje leži na dubokom poštovanju. Klanjamo se odraslim osobama, skidamo svoje šešire pred njima, suzdržavamo se da im oštro ne proturječimo, ali mi ih ne cijenimo prikladno. Od djece pravimo lutke, prodikujemo im, čupamo ih za kosu te ih poštujemo, ljubimo i bojimo ih se. Kad kod odraslih nešto poštujemo, tada su to njihove kreposti ili njihova mudrost, i to uopće nije teško. Ali mi poštujemo dječje pogreške i gluposti.

            Vjerojatno bismo se znatnije približili istinitoj predodžbi o stvarima kada bismo se prema svim odraslim osobama, svih titula i vrsta, odnosili s točno istom tajanstvenom privrženošću i zbunjenim poštovanjem s kojima se odnosimo prema djetinjim ograničenjima. Dijete ima poteškoća u postizanju čuda govora, stoga su nam njegovi neuspjesi gotovo podjednako čudesni kao i njegovi uspjesi. Kad bismo samo usvojili taj isti stav prema premjerima i kancelarima kraljičine riznice, kad bismo im ljubazno pružili podršku u njihovom  zamuckivanje i preslatkim pokušajima ljudskog govora, bili bismo daleko mudrije i tolerantnije ćudi. Dijete ima smisao za eksperimentiranjem u životu, koje je općenito zdravo u namjerama, ali često nepodnošljivo kod kuće. Kad bismo se samo prema svim ekonomskim gusarima i samouvjerenim tiranima odnosili na isti način, kad bismo ih pažljivo ukorili zbog njihovih okrutnosti, kao da se radi o slučajnim pogreškama tijekom života, ako im jednostavno kažemo kako će „razumjeti kad odrastu“, vjerojatno bismo prihvatili najbolji i najrazorniji stav prema slabostima čovječanstva. U našim odnosima s djecom, dokazujemo kako je paradoks u potpunosti istinit, da je moguće kombinirati pomilovanje koja je na rubu prezira, s čašćenjem koje je na rubu terora. Djeci opraštamo s istom vrstom bogohulne nježnosti s kojom je Omar Hajjam oprostio Svemogućem.

            Bît ispravnost našeg pogleda na djecu, leži u činjenici da njih i njihove načine ponašanja, doživljavamo nadnaravnima, dok mi, iz nekog misterioznog razloga, sebe ili naše vlastite načine ponašanja, ne doživljavamo takvima. Sâma malenost djece, omogućava nam gledati na njih kao na čuda - kao da imamo posla s novom vrstom, koja se jedino može vidjeti kroz mikroskop. Sumnjam može li itko, ma koliko god bio nježan ili maštovit, vidjeti dječju ručicu i barem malo se ne uplašiti. Strašno je zamisliti si, kako esencijalna ljudska sila pokreće tako sićušnu stvar. To je kao da si zamislimo, kako ljudska narav prebiva u krilu leptira ili listu stabla. Kad pogledamo na tako ljudske, a opet tako malene živote, osjećamo kao da smo mi sami povećani na sramotnu veličinu tijela. Osjećamo istu vrstu obveze prema tim stvorenjima, koje bi božanstvo moglo osjećati da je stvorilo nešto što ono sâmo ne može shvatiti.

            Ali nasmiješen pogled djece, možda je najomiljenija spona koje svemir drže zajedno. Njihovo glomazno dostojanstvo je dirljivije od bilo koje poniznosti. Njihova prijaznost nam daje više nade za sve stvari, negoli tisuće karnevala optimizma. Njihove velike i sjajne oči u svojoj zadivljenosti, naizgled sadrže sve zvijezde. Njihova nam nevjerojatna umanjenost nosa, naizgled daje savršen nagovještaj humora koji nas očekuje u Kraljevstvu nebeskom.

Preveo: NB

Che-sterton majica za revoluciju pravovjerja

Dragi prijatelji G. K. Chestertona, 

odsada možete kupiti ove majice s likom Chestertona po cijeni od 80 kuna. Majicu možete naručiti preko linka http://bit.ly/chesterton-majica, a prikupljena sredstva bit će utrošena za organizaciju Prvog hrvatskog festivala posvećenom G. K. Chestertonu, o kojemu ćemo vas uskoro podrobnije informirati. 

Iskoristite promotivni kod GILBERT28 i osigurajte besplatnu dostavu za sve narudžbe uplaćene do 28.2.2018.!

"Za pravovjerna čovjeka uvijek može postojati revolucija jer revolucija je obnova. U svakome trenutku možete učiniti nešto za savršenstvo koje nijedan čovjek još od Adama nije vidio." G. K. Chesterton

Traži se: nepraktičan čovjek

Postoji jedna popularna filozofska šala kojom se želi predstaviti beskrajno i beskorisno argumentiranje filozofa; mislim na šalu o tome što je bilo prije: kokoš ili jaje? No, nisam siguran da je potraga za odgovorom, ako ju ispravno shvatimo, uzaludna. ... Bez obzira je li ili nije ptica početak našeg mentalnog lanca, apsolutno je nužno da bude na njegovom kraju. Ptica je ono prema čemu ciljamo, ne pištoljem, nego životvornim štapićem. Ono što je nužno za naše ispravno razmišljanje je sljedeće: jaje i ptica ne smiju se smatrati jednakim kozmičkim pojavama koje se neprestano izmjenjuju. Jedno je sredstvo, drugo je svrha; oni su u različitim mentalnim svjetovima. Ako stavimo po strani komplicirano pitanje čovjekovog doručka, u elementarnom smislu jaje postoji samo kako bi proizvelo kokoš. Ali kokoš ne postoji samo kako pi proizvela još jedno jaje. Ona može postojati i kako bi se zabavljala, slavila Boga, pa čak i kako bi sugerirala ideje francuskim dramaturzima. Budući da je svjestan život, ona jest, ili može biti, vrijedna u sebi. Naši suvremeni političari puni su bučne zaboravljivosti; zaboravljivosti da je proizvodnja ovog sretnog i svjesnog života cilj svih složenosti i kompromisa. Ne pričamo ni o čemu drugome osim o korisnim ljudima i radnim ustanovama; to jest, razmišljamo o kokoši samo kao stvari koja nese jaja. Umjesto da pokušavamo uzgojiti našu idealnu pticu, Zeusovog orla ili avonskog labuda, ili što god želimo, mi razgovaramo samo o procesu i zametku.

Znam da ova primarna potraga za teorijom (koja je ništa drugo nego potraga za ciljem) izlaže čovjeka jeftinoj optužbi da "svira liru dok Rim gori". Škola, čiji je predstavnik Lord Rosebery, nastoji zamijeniti moral ili društvene ideale koje su dosad bile motiv političkog djelovanja, opće koherentnosti ili potpunosti, društvenim sustavom koji je dobio nadimak "efikasnost". Nisam posve siguran u vezi doktrine ove sekte po tome pitanju, ali, koliko ja mogu razabrati, "efikasnost“ znači da trebamo otkriti sve o stroju osim pitanja čemu služi. U naše se vrijeme pojavila jedinstvena sklonost: sklonost da kada se stvari krenu po zlu trebamo praktičnog čovjeka. Bilo bi puno točnije reći da kada stvari krenu po zlu trebamo nepraktičnog čovjeka. U svakom slučaju, trebamo teoretičara. Praktičan čovjek je čovjek naviknut na svakodnevnu praksu, na način kako stvari uobičajeno rade. Kada stvari ne rade, morate imati mislioca, čovjeka koji ima određeni nauk o tome zašto bi uopće trebale raditi. Krivo je svirati liru dok Rim gori; ali je posve ispravno proučavati teoriju hidraulike dok Rim gori.

Nužno je stoga odbaciti svakodnevni agnosticizam i pokušati rerum cognoscere causas (razumjeti uzroke stvari). Ako vaš avion ima manji kvar, vješt amater ga može popraviti. Ali ako je ozbiljno pokvaren, tada je vrlo vjerojatno da će se morati smušenog starog profesora, s raščupanom sijedom kosom, izvući s fakulteta ili laboratorija kako bi analizirao zlo. Što je kvar kompliciraniji, to će sjeđi i smušeniji biti teoretičar koji će se trebati nositi s njime; a u nekim ekstremnim slučajevima, nitko osim čovjeka (vjerojatno ludog) koji je izumio letjelicu neće moći reći što s njom ne valja.

"Efikasnost" je, naravno, beskorisna zbog istog razloga zbog kojeg su snažni ljudi, snaga volje i nadčovjek beskorisni. To jest, beskorisna je jer se bavi radnjama tek nakon što su izvršene. Ne posjeduje filozofiju za događaje prije nego li se dogode; stoga nema mogućnost odabira. Čin može biti uspješan ili neuspješan kada je gotov; ako tek treba početi, tada mora, u apstraktnom smislu, biti ispravan ili pogrešan. Ne postoji takva stvar kao što je podržavanje pobjednika; jer ne može biti pobjednik ako ga se još uvijek podržava. Ne postoji takva stvar kao što je boriti se na pobjedničkoj strani; čovjek se bori kako bi saznao koja strana će biti pobjednička. Ako se neko djelovanje dogodilo, to je djelovanje bilo efikasno. Ako je čovjek ubijen, ubojica je bio efikasan. Tropsko je sunce efikasno u činjenju ljudi lijenima, baš kao što je nasilni nadzornik efikasan u činjenju ljudi energičnima. Maeterlinck je efikasan u ispunjavanju čovjeka čudnim duhovnim podrhtavanjima. ''Crosse and Blackwel'' su uspješni u punjenju čovjeka džemom. Sve ovisi o tome čime želite biti ispunjeni. Lord Rosebery, budući da je moderni skeptik, vjerojatno preferira duhovna podrhtavanja. Ja, budući da sam pravovjerni kršćanin, preferiram džem. Ali obadvoje je efikasno kada je izvršeno; i neefikasno sve dok nije izvršeno. Čovjek koji previše razmišlja o uspjehu mora biti najpospaniji sentimentalist; jer mora uvijek gledati unatrag. Ako mu se sviđa samo pobjeda, mora uvijek zakasniti na bitku. Za čovjeka od akcije ne postoji ništa osim idealizma.

Ovaj jasno određeni ideal daleko je hitnija i praktičnija stvar u našoj postojećoj engleskoj nevolji od bilo kojeg neposrednog plana ili prijedloga. Jer trenutni kaos je nastao zbog određenog općeg zaborava na sve što su ljudi izvorno željeli. Nijedan čovjek ne zahtijeva ono što želi; svaki čovjek zahtijeva ono što misli da može postići, a uskoro će ljudi zaboraviti što su zapravo na početku željeli. Cjelina je neobična pobuna "drugih najboljih" rješenja, divljanje piss-allera. Ova vrsta popustljivosti ne samo da sprječava bilo kakvu junačku dosljednost, ona sprječava i bilo kakav uistinu praktičan kompromis. Čovjek može pronaći sredinu između dvije točke ako točke stoje mirno. Možemo postići sporazum između dvije stranke koje ne mogu dobiti ono što zahtijevaju; ali ne možemo ga postići ako stranke ne kažu što zahtijevaju. Vlasnik restorana bi više volio kada bi svaka mušterija jasno rekla svoju narudžbu, pa makar to bio pirjani ibis ili kuhani slon, nego da svaka mušterija sjedi držeći glavu u rukama, uronjena u aritmetičke kalkulacije o tome koliko hrane vlasnik može ponuditi. Većina nas je patila od određene vrste dama koje, po svojoj uvrnutoj nesebičnosti, zadaju više nevolja od sebičnih; od dama koje gotovo da viču da im se donese loše jelo i koje se tuku za najgore sjedalo. Većina nas je sudjelovala na zabavama ili ekspedicijama punim ove uzavrele buke od skromnosti. Zbog mnogo podmuklijih razloga od onih koje imaju tako zadivljujuće žene, naši praktični političari ostavljaju stvari kakve jesu jednakom zbunjenošću, kroz jednaku dvojbu o stvarnim zahtjevima. Ništa ne sprječava dogovor u tolikoj mjeri kao splet malih predaja. Sa svih smo strana zbunjivani političarima koji preferiraju sekularno obrazovanje, ali smatraju da je beznadno za njega se boriti; onih koji žele totalnu prohibiciju, ali su sigurni da je ne smiju zahtijevati; koji žale zbog obveznog obrazovanja, ali ga rezignirano nastavljaju; ili koji žele da seljaci postanu vlasnici i stoga glasaju za nešto drugo. Ovaj ošamućeni i šlampavi oportunizam stoji na putu svemu. Kada bi naši državnici bili vizionari, moglo bi se nešto praktično učiniti. Ako tražimo nešto apstraktno, mogli bismo dobiti nešto konkretno. Kako sada stvari stoje, nije samo nemoguće da čovjek dobije ono što želi, nego je nemogući dobiti i najmanji dio toga, zato što nitko ne može jasno reći što je to. Ta jasna, pa čak i gruba kvaliteta, koja je postojala u starom cjenkanju u potpunosti je nestala. Zaboravili smo da riječ "kompromis" (compromise) sadrži, između ostalog, čvrstu i zvučnu riječ "obećanje" (promise). Sredina nije nejasna; određena je baš kao i savršenstvo. Središnja točka je učvršćena baš kao i krajnje točke.

Ako me gusar natjera da hodam po dasci, uzaludno bi mi bilo kao zdravorazumni kompromis nuditi da hodam daskom do neke razumne udaljenosti. Upravo je razumna udaljenost ono u čemu se ja i gusar ne slažemo. Postoji matematički točan djelić sekunde u kojemu će se daska prevrnuti. Moj zdrav razum završava točno prije tog trenutka; gusarov zdrav razum počinje upravo nakon njega. Ali sama točka je čvrsta kao bilo koji geometrijski dijagram; apstraktna poput teološke dogme.

Chesterton klub odsad i u Virovitici!

Nakon Zagreba, s radošću vas obavještavamo kako se otvara Chesterton klub i u Virovitici!

Prvi susret održat će se u četvrtak, 12. studenog od 20.30h, uz dobro štivo i kriglu piva. Sve zainteresirane molimo da se prijave do utorka, 10. studenog kako bismo im mogli poslati upute te osigurati prostor sukladan broju prijavljenih.

Mail adresa za prijavu je: gkchesterton.croatia@gmail.com

‘Nevinost vlč. Browna’ G. K. Chestertona – suptilna kombinacija detektivskog romana i apologetike

Hrvatska književna scena obogaćena je izvrsnim novim prijevodom vjerojatno najpoznatije knjige Gilberta Keitha Chestertona, jednog od najznačajnijih mislioca prošloga stoljeća. Riječ je o zbirci od dvanaest kratkih detektivskih priča u kojima središnju ulogu zauzima simpatični svećenik vlč. Brown, koji svojom pronicljivošću uspješno rješava slučaj za slučajem.

Tko je velečasni Brown?

Lik vlč. Browna nastao je na temelju stvarne osobe, vlč. Johna O’Connora, s kojim se Chesterton upoznao 1904. godine – poznanstvo koje će uskoro prerasti u cjeloživotno prijateljstvo. Osamnaest godina kasnije, 1922., upravo će vlč. O’Connor biti taj koji će Chestertona uvesti u Katoličku Crkvu, pa ga mnogi drže jednom od ključnih osoba koji su doprinijeli Chestertonovu obraćenju na katoličku vjeru.

Iako se sam vlč. O’Connor nikada nije bavio rješavanjem zločina, u mnogim stvarima pokazivao je iznimnu pronicljivost, posebno u onima koje se tiču ljudske naravi i vječnog pitanja inklinacije čovjeka prema zlu. Istovremeno, dojam koji je ostavljao na ljude je bio da je riječ o neiskvarenom, jednostavnom, čak i pomalo naivnom svećeniku, što je ljude poticalo da se u njegovoj prisutnosti ponašaju prirodnije i opuštenije nego inače.

Upravo te osobine Chesterton će preslikati u lik vlč. Browna, koji će svoje slučajeve rješavati zahvaljujući svojoj dvostrukoj sposobnosti: sposobnosti ulaženja u um i srce kriminalca, te izvanjskoj naivnosti i jednostavnosti zbog koje se kriminalci u njegovoj prisutnosti osjećaju opuštenima i često se razotkriju. Možemo reći da se djelovanje vlč. Browna sastoji od kombinacije mudrosti i nevinosti, pri čemu ključnu ulogu imaju upravo njegove kreposti i iskrena dobroćudnost.

Nova era detektivskih romana

Knjiga “Nevinost vlč. Browna” prvi put objavljena je 1911. godine u Londonu, iako su iste priče već ranije bile objavljivane u SAD-u (The Saturday Evening Post). Londonski mediji pisali su “o čudesnoj knjizi 1911.” (“the miracle book of 1911”), jer je odmah bilo jasno da će ovo djelo predstavljati prekretnicu u žanru detektivskih romana kao takvih.

Prije pojave vlč. Browna, detektivski romani većinom su se sastojali od Sherlocka Holmesa i likova koji su bili njegove kopije. Većina radnje odvijala se na otvorenom, roman se sastojao od puno likova, a rješavanje zločina često je uključivalo fizički obračun detektiva sa zločincem. S druge strane, okvir u kojeg je Chesterton smjestio vlč. Browna odlikuje domestikalna atmosfera, ograničeni prostor i vrijeme rješavanja zločina, mali broj likova i osumnjičenih i detektiva kojemu su jedino oružje um i intuicija.

U središtu svake pripovijetke nalazi se zagonetka, koju čitatelj pokušava riješiti zajedno za detektivom. Čitatelj će se često naći na krivom tragu, ali ne zbog manjka informacija, već zbog suptilnosti samog zločina. U tom je smislu Chesterton jednom prilikom izjavio da “čitatelj voli biti prevaren, ali na pošten način”.

Čestertonovska slojevitost

Osim same detektivske priče, u pripovijetkama o vlč. Brownu suptilno su isprepletene teologija, filozofija i apologetika. Čitatelj koji nije upoznat s likom i djelom autora, možda takve stvari ne bi ni primijetio. S druge strane, Chestertonovi poklonici gotovo u svakoj rečenici mogu prepoznati neki čestertonovski moment, i povezati je s njegovim prošlim i budućim djelima. Kao i svaka Chestertonova knjiga, Nevinost vlč. Browna vrlo je slojevito djelo, pa svakim novim čitanjem čitatelj otkriva nešto što mu je promaklo u prethodnom čitanju.

Lik koji se, uz vlč. Browna, provlači kroz sve pripovijetke je pomalo misteriozna osoba imenom Flambeau. Dijalozi između vlč. Browna i Flambeaua zauzimaju središnji dio svake pripovijetke, i upravo u tim dijalozima čitatelj otkriva “tajnu uspjeha” vlč. Browna. Zanimljivo je da Flambeau počinje kao negativac, da bi u kasnijim pripovijetkama postao pozitivan lik, detektiv koji vlč. Brownu pomaže u rješavanju zločina.

Odnos između vlč. Browna i Flambeaua zapravo je slika odnosa vlč. O’Connora i Chestertona koji su se u početku nalazili na suprotnim stranama, da bi s vremenom Chesterton prešao na njegovu stranu. Otprilike u isto vrijeme kada je Flambeau prešao na stranu vlč. Browna, Chesterton je postao katolik i tako “prešao na stranu” vlč. O’Connora.

Utjecaj na kasnije autore

Svježina novog detektivskog žanra uskoro će nadahnuti mnoge autore detektivskih priča. Među njima posebno se ističe Agatha Christie, koja je i sama više puta potvrdila svoje nadahnuće vlč. Brownom. U romanima A. Christie nalazimo na vrlo sličan okvir u kojem se odvija radnja, a likovi u mnogočemu podsjećaju na vlč. Browna i Flambeaua. Njezin najpoznatiji lik, detektiv Hercule Poirot, naočitiji je primjer kombinacije vlč. Browna (pronicljivost, inteligencija, religioznost, razmišljanje o misteriju zla) i Flambeaua (fizički izgled, frankofon, pomalo samodopadan). Kod oštroumne gđica Marple, s druge strane, naglašena je jednostavnost, dobroćudnost, otvorenost i izvanjska naivnost, također karakteristike vlč. Browna.

Lik vlč. Browna nadahnuo je i mnoge filmaše, među kojima se posebno ističu producenti hrvatskoj publici dobro poznate TV serije Inspektor Columbo.

O novom hrvatskom izdanju

Prevoditelji Mihovil Katić i Ivo Džeba, inače i sami veliki poznavatelji i poklonici G. K. Chestertona, napravili su izvrstan posao omogućivši hrvatskom čitateljstvu pristup jednom od najvažnijih Chestertonovih djela. Za čitatelje koji se prvi put susreću s autorom, ova knjiga može poslužiti kao izvrstan uvod u Chestertona, svojevrsno predjelo koje će im zacijelo otvoriti apetit i potaknuti ih da dublje i bolje upoznaju lik i djelo ovog velikog pisca. Oni pak koji su od ranije upoznati s Chestertonovim djelima, knjiga će omogućiti istinski užitak prepoznavanja čestertonovskih momenata isprepletenih kroz svaku situaciju ili dijalog. U svakom slučaju, prvoklasna detektivska priča jamačno će vas zabaviti i razonoditi.

Knjiga je praktički izdana u privatnoj nakladi, pa se za sada može nabaviti isključivo internetskom narudžbom na ovoj stranici.

Luka Popov, tajnik Hrvatskog društva ljubitelja Chestertona | Bitno.net

Nevinost velečasnog Browna u prodaji!

Dragi ljubitelji G. K. Chestertona, u prodaji je knjiga "Nevinost velečasnog Browna".

Riječ je o jednom od najpopularnijih Chestertonovih djela, po kojemu je stekao slavu. Sastoji se od 12 kratkih detektivskih priča u koje je autor ukomponirao svoju filozofiju.

Prodajemo ju po vrlo popularnoj cijeni od 99 kn + troškovi dostave. Tvrdi uvez, 264 stranice.

Knjigu možete naručiti na navedenom linku: http://bit.ly/velecasni-brown, a za sva dodatna pitanja nam se slobodno obratite na mail adresu: gkchesterton.croatia@gmail.com

Maleni svećenik sa šeširom na glavi, kišobranom u ruci i uglavnom zapuštenom odjećom, velečasni Brown zasigurno je jedan od najosebujnijih detektivskih likova ikada nastalih. Preteča je i inspiracija mnogih kasnijih detektivskih likova poput inspektora Columba i Hercula Poirota koji su preuzeli nešto od njegovog stila i karizme. Ipak, Brown se značajno razlikuje od ostalih detektiva. Njegova posebnost je u tome što on ne otkriva zločince pomoću tragova krvi, svjedoka, ili dokaza s mjesta počinjenja zločina, nego prvenstveno uvidom u ljudsku dušu, koristeći pritom svoja znanja iz godina svećeničkog dušobrižništva. Svaka je priča stoga jedna moralna poruka. Mogli bismo reći da Chesterton izgrađuje detektivsku priču oko određene moralne poruke koju želi prenijeti čitatelju. Ako dodamo tome briljantan britanski humor koji Chesterton prenosi na svoje likove, shvatit ćete da je pred Vama knjiga u kojoj će uživati i ljubitelji detektivskih priča i ljubitelji dobrog humora, ali i oni koji u dobrim knjigama traže životne mudrosti.

Knjiga je naveliko hvaljena od brojnih relevantnih autora žanra, kao i od književne kritike. Odličan je poklon i za svakoga kome biste htjeli približiti Chestertonovu, odnosno kršćansku, filozofiju, kroz 12 vrhunskih kratkih priča.

„Velečasni Brown je oduvijek bio jedan od mojih omiljenih detektiva... On je jedan od malobrojnih likova iz detektivskih priča u kojemu se može uživati radi njega samoga, bili da ste ljubitelj detektivskih priča ili ne.“
Agatha Christie

„Kada smo stvarali Columba, bili smo pod utjecajem birokratskog Petrovića iz Zločina i kazne i Chestertonovog zadivljujućeg malenog klerika, velečasnog Browna.“
Richard Levinson i William Link, autori serijala o inspektoru Columbu

"To su bez ikakve sumnje najbolje kratke detektivske priče ikada napisane."
The Guardian